JULIJSKE ALPE – ITALIJA I SLOVENIJA ( od 30 srpnja - do 02. kolovoza 2015).
Autor teksta: Slivano Zorzenon 

Na sastanku Upravnog odbora negdje u ožujku ponuđena mi je organizacija ljetnog višednevnog pohoda u visoko gorje. Prihvaćam, te ubrzo predlažem plan za isti. Znajući da su vremenske prilike najstabilnije krajem srpnja, početkom kolovoza, odlučio sam se za termin od 30. srpnja do 02. kolovoza. Plan i termin je prihvaćen, a interes se kretao od  oko 25 članova a zbog rezervacija noćenja u domovima odlučeno je da se na izlet krene bez odgađanja u slučaju lošeg vremena.

Četvrtak, 30. Srpnja, 2015.

Nas 20 planinara krećemo u 7,10 iz Ike a dva člana sačekali su nas na bivšem graničnom prijelazu između Slovenije i Italije. Vremenska prognoza nije nam skroz bila naklonjena (prvi i posljednji dan kišovito) što se kasnije pokazalo i točnim. U Camporosso,  mjestašce nedaleko od Tarvisia stižemo oko 10,30 sati. U Camporossu je početna stanica kabinske žičare za Monte Lussari (poznato i lijepo skijalište Tarvisio), iz koje se dižemo na planinu Monte Santo di Lusari n/v 1780 m. U planu je bio  uspon na obližnji vrh Cima del Caccatori (n/v 2071 m), ali zbog kiše i magle od uspona odustajemo. Nakon razgledavanja prelijepog sela Monte Santo di Lusari i okrijepe u ugostiteljskim objektima spuštamo se žičarom do polazne postaje Camporosso i nastavljamo automobilima preko Tarvisia i Selle Nevee do parkinga na planini Pecol u podnožju našeg sutrašnjeg cilja planine Jof di Montasio. Slijedi polusatni uspon do riffugio Brazza gdje smo noćili ( 18 članova na krevetima u dvije sobe, 2 člana na improviziranim ležajevima u blagovaoni i dvoje u šatoru iza rifugia).

Petak, 31. Srpnja, 2015.

Nadajući se da će se vremenske prilike tijekom noći popraviti, ali baš suprotno u drugoj polovici noći spustio se jaki pljusak i to u više navrata. Ujutro je kiša stala ali naš cilj planina Jof di Montazio (Montaž) obavijena je oblakom sve do nekih 1800 m n/v. Tek oko 9.00 sati oblak je nestao i planina se pokazala u svom najljepšem svjetlu obasjana suncem. Nas 10 odlučuje se za uspon, ostalih 10 krenulo je autima do doline Vrata u Šlajmerjev dom gdje je organizirano noćenje za svih. Nažalost, naših dvoje članova zbog promjenjivog  jutarnjeg vremena odlučili su odustati od daljnjeg planinarenja te su se vratili kući.

Nas 10 smo se odlučili popeti na vrh Montaža (2753 m n/v,  drugi vrh po visini u Julijskim Alpama, Triglav je najviši). Krenuli smo svi zajedno i nakon cca 1 sata hoda po travnatim obroncima razdvojili smo se:  grupa od 6 članova kreće na uspon preko Findenegg kamina usjeka a ostali lakšim i već provjerenim putem preko Pipanovih stuba. Markacija ima jako malo a i ono malo što ih ima trebalo bi obnoviti, tako da tijekom uspona treba biti vrlo pažljiv da se ne skrene sa „markiranog“ puta što bi predstavljalo veliku opasnost. Teren je krušljiv, bez sajli kao osiguranje, moralo se paziti na kamenje koje su obrušavali planinari ispred nas a opet paziti na planinare iza nas. Inače uspon na Montaž preko Findenegg kamina je penjanje I i II stupnja.
Na vrh dolazimo nakon nešto manje od 4 sata hoda (penjanja) a nakon 10-tak minuta dolaze i preostala 4 člana koja su se popela preko Pipanovih stuba. Zajedno se svi spuštamo preko Pipanovih stuba a ekipa sa Findenegga nastavlja ispod ljestvi preko ferate Leva, na Cima Terrarossu.
Ferata Leva za razliku od uspona preko Findenegga je dobro osigurana sajlama ali nema opuštanja jer zadnja trećina je vrlo zahtjevna. Nakon uspona na Cima Terrarossa (2 člana) spuštamo se do Rifugio Brazza (bira kao lijek) te se autima navečer pridružujemo ostaloj grupi u Šlajmerjevom i Aljaževom domu. Raspoloženje i druženje u Aljaževom domu je bilo na visini, ostatak grupe planinario je do prijevoja Luknje i dalje. Bilo je lijepo vidjeti raspoložena i vesela lica koja su nas dočekala, i to velikom većinom ženska (samo 1 muškarac).

Subota, 01. kolovoza, 2015.

Nakon ugodnog noćenja u urednom Šlajmerjevom domu, grupa „A“ (8 članova) nakon doručka uputila se autima cca 2 km dolinom Vrata prema Mojstrani kako bi pronašli polaznu točku zvanu Poldov Rovt za uspon na Veliki Oltar. Inače put za Veliki Oltar i Dovški Križ je neobilježen i predstavlja svojevrstan izazov, jer uz zahtjevan neosiguran uspon traži i dobro snalaženje i orijentaciju u netaknutoj i prelijepoj prirodi uz vrlo mali broj planinara.  Prvi dio puta vodi kroz šumovit predio uz konstantan uspon, a drugi dio penjemo se uz presušeni potok, preko melišća (sipar), prolazimo uz pećine prateći ponegdje utabani puteljak a orijeniramo se i po kamenim „piramidama“ koje slažu planinari. Prolazeći uz stijenu zvanu „mali Mattehorn“ dolazimo do limenog bivka II na jezerih oko 10,30, cca 3 sata hoda od polazišta. Radi oblaka koji je pokrio vrh Velikog Oltara odlučujemo da idemo još naprijed do križanja puteva za Oltar i Dovški Križ sa drugim putem koji vodi u dolinu do Poldovog Rovta. Kako se je oblak razišao, četvorica odlučuju popeti se na Dovški Križ kako bi se popeli na „zamjenski“ vrh, ostala četvorica već savladana umorom i žuljevima čuvajući snagu za spust ,čekaju na prijevoju. Spustili smo se drugim putem u Poldov Rovt koji je strm, većinom travnat  uz dionice sipara. Dio ostalih sudionika izleta pohodili su prema Škrlatici do bivka, a drugi dio do slapa Peričnik prekrasnim putem koji se pamti po galerijama. Navečer, svi zadovoljni,  kako to i dolikuje zadnjoj večeri našeg izleta, spontano večera je potrajala dugo u noć sa puno smijeha i veselja.

Nedjelja, 02. kolovoza, 2015.

Dižemo se, vani pada slaba kiša. Na doručku jednoglasno donosimo  odluku:  umjesto planiranog izleta i odlaska na granični prijelaz  Ljubelj  ( prijelaz između Slovenije i Austrije) i uspon na planinu Preval  preko Bornovog tunela –odlazimo  posjetiti planinski muzej u Mojstrani. U muzeju boravili smo 1,5 do 2 sata, zadovoljni viđenim. Slijedi zajednički ručak u Gozd Martuljku pri Jožici i povratak kućama.

I na kraju, zahvaljujem se svim sudionicima izleta u talijanske i slovenske Julijske Alpe, jer svaki sudionik  dao je svoj doprinos kako bi izlet bio što ljepši, unatoč vremenskim prilikama i promjenama plana. Mislim, da smo svi zajedno u tome uspjeli i da ćemo ovaj izlet dugo pamtiti.

Ipak moram naglasiti da je  „moja zvijezda“ ovog izleta bila Ana, koja je sve napore  u „udarnoj A grupi“ izdržala bez pokazivanja znakova umora uz stalni osmijeh.

 Detaljniji i opširniji opis  s fotografijama možete pogledati na linku „planinarski dnevnik“ blogera Mirka Bjelana.

 Silvano Zorzenon